Jelena, baba koje nema

Autor: Gordana

Jelena , moja baba.. Necija zena. Prvo cerka,pa mama i baba.Kada sam bila vrlo mala,imala sam baku sa kikama upletenim I ovijenim oko glave.Nosila je maramu, na krajevima divno isaranu.Ponekad bi je skinula da namesti kosu I opet povezala, sa obaveznim spicem na celu.Nikada nisam saznala ( a sada je prekasno ), zasto je to radila. .A ,Jelena, baba koje vise nema, je bila lepa. Mlada, sa plavim ocima I veoma lepim osmehom.Na moju veliku zalost, nije bila naucena da pokazuje neznosti, na nacin koji je meni bio potreban. Ali jeste ona pokazivala, na svoj divan I jedinstven nacin.TO, tada nisam znala. Secam se samo detalja.Secam se svog smeha, koji je zahvaljujuci, mojoj baba Jeleni tada ostao nedirnut, neprekinut. Zbog nje dugo odzvanjao celom kucom.Divnom seoskom kucom. Posle je moja baba,polako ali sigurno starila I dalje je imala isto upletene kike I isto obavijene oko glave.I starila I razbolela se.Lezala u krevetu, ali ja ponesena zivotnim obavezama, je nisam mnogo obilazilaCak ni tada nisam shvatala koliko me je volela.Kako je covek proklet, stalno nesto trazi, stalno trazi,trazi dokaze ljubavi na sve druge nacine SAMO NE onaj pravi.A taj bude upravo tik uz njega.Na dohvat srca i ruku.
Secam se ,kada sam bila predskolskog uzrasta, moji su me vodili u selo.Volela sam to selo.Njegov miris,njegove ljude, njihove ispucale ruke,izboranu kozu,zemlju,vazduh,zivotinje, cak i kisu…pa vasare( nesto najlepse na svetu ).Tada je bio,jedan vrlo lep obicaj, da starije celivamo u ruku.Dedu, babu obavezno, ali se uopste ne secam da sam celivala strica I strinu.I zamislite,moja mala glavica se toga stidela.Da, da obozavala sam selo I zela sa njima I isla za seno , na kladenac za vodu…obozavala miris stale ( I danas takodje ), ali se moja mala plava glavica stidela sto ljubi dedu I babu u ruku.Ni dan-danas ne znam zasto.Mozda , zato sto se moja mama toga stidela.jer, zaboga, vec je zivela u gradu…a mozda I zbog toga sto se nisu bas dobro odnosili prema njoj…Ko zna…Ali nesto je mene podstaklo na to.Tako sam odahnula, kada vise to nisam morala da radim

Elem, bila sam mezimica iako je u toj kuci bila jos jedna devojcica.Moja sestra od strica.Baba I deda su imali dva sina , a ja sam prvo unuce, pa jos zensko dete u porodici.Kaze se da sam “obrala milost”.I tako prilikom jedne posete, ja koja sam obrala milost,iskoristim trenutak kada su se moji ,nesto zapricali u izi.I moj istrazivacki duh me odvede iz ize u sobu.Tu su spavali baba I deda I bila je ogromna.Tu su bile I namirnice I bila je slavska soba I sve je bilo tu ,u toj sobi. Bracni krevet, brasno secer,jaja, suve sljive, suve vockice nanizane na prten konac,odela, haljine, suknje,marame…sve na jednom mestu.Ceo zivot u sobi.Slike sa starim ramovima na zidu.Stare slike sa starim ramovima.Daklem, u toj sobi je bila korpa sa jajima. Lepa pletena korpa,koja mirise na pruce od koga je ispletena. Koja je navukla I onaj specifican miris iz seoskih soba. Puna puncijata.Prava domaca jaja.Od kokica koje su videle sunce I osetile vetar …kroz perje I pasle I pile vodicu svezu ..I koje su spavale nocu.Koje nisu morale ceo bogovetni dan da kljucaju I nose jaja.Puna korpa.I onda dolazim ja.Uzela sam jedno jaje I verovatno slucajno ispustila.Kazu da nisam bila agresivna, vec uvek vesela I nasmejana.Znaci ,nije to bilo namerno..Kad je palo na zemlajni pod, naravno jaje je puklo.Odnosno slomilo se, sta puklo.Nikada necu saznati, sta me je zainteresovalo.Kombinacija belanca I zumanca,zutog kao sunce.Ili nesto drugo.Tek, ja sam onda namerno jedno po jedno jaje ispustala iz rucice I kod svakog razbijanja se kikotala.I tako redom jaje, za jajetom.Kako su se moji, setili da me nema u izi I posli u sobu, ne znam.Tek kada me je moja majcica videla sta radim, pa jos smo u gostima, a ja pravim stetu ,ustremila se na mene kao kobac na pile.Inace je uvek tukla kao Ilija Gromovnik.Ali ne zameram joj to uopste.Zaboravila sam .Cak mislim, da me je ponekad tukla,vise zbog strogosti, jer i sama tako vaspitana.A kod svekrve je ipak morala da ostavi utisak. Medjutim , na scenu stupa baba Jelena, baba koje je tada bilo.Sreca moja.I naravno, baba ko baba, nije dala, da me mama tuce,Ne .Njenu mezimicu, ne, nikako .Baka je u stvari shvatila, da ja to nisam sa losom namerom radila, vec onako klinacki, detinje.A I mnogo me je volela, kaze moj tata.To je inace njegova majcica.Kazu da je moj tata ista baba( tj njegova majcica), a ja isti on.I znate ja sam ponosna na to.I srecna zbog toga, jer sam kasnije iz drugog ugla ,gledajuci shvatila da su to divni ljudi.
Baba je jos dugo, dugo posle toga zivela.Onda je zbog bolesti bila neko vreme polupokretna,pa cak I jedva pokretna.Nisam bila uz nju kad je umrla I osecam se strasno, zbog toga.Ona je uvek bila Jelena Baba koje ima, za razliku od mene koja sam uvek bila Gordana, unuka koje je retko bilo u njenom zivotu.Ali ja je volim I dalje I mislim na nju.Jelena je u stvari baba koje ima u meni.U Gordani.Zivi ona u mom srcu i mojim mislima.Ponekad joj cujem i glas.A uvek je vidim nasmejanu.Moju lepu nasmejanu baba Jelenu.Jelena je ipak baba,koje ima.


MOJE „SELJAČKE RUKE“

Koliko sam puta gledala, te cvrste,tvrde,izborane,kvrgave,grube seljacke ruke ruke -mojih seljaka.Isarane zivotom.Izbrazdane, kao zemlja. Zemlju brazda ta ista ruka,koju brazda zemlja na posredan nacin. I tako u krug.Na prvi pogled, da te strah seljačke ruke
uglavnom po kosici, pruzaju parce sira.Mekog mladog,neznog belog sira I ukazuju na veliku razliku.Pruza mi seljacka ruka parce sira, a ja zbunjena.Tolika razlika.Zivot u ruci,u borama-brazdama na ruci,zivot u siru.I osecam se lepo, bez obzira na zbunjenost.Volim taj sir i tu ruku, sto mi ga nesebicno pruza.A ona ,ga je i napravila. I divim se braon boji ( od zemlje i seoske prasine ), koja se , lepo razliva po parcetu sira. Tu ona sidje sa umorne, umazane ruke, na topao, meki, beli i cisti sir. Tu sklizne i ostavi trag. Prvi put sam pomislila, da to parce sira nije cisto. Kada sam shvatila lepotu dodira i stapanja beline sira i braonkaste seljacke ruke, bila sam presrecna sto sam tako darivana. Najcistije i najplemenitije darivana, sa ljubavlju, punim srcem i pomalo stidni, sto su im ruke tekve kakve su.Znali su, da se ta boja sa njihovih ruku nikada nece oprati.Ona je deo njih. Cesto pozelim da vratim to vreme i da izljubim najlepse ruke na svetu.Da im se zahvalim, sto me daruju i objasnim da su te ruke najcistije na svetu Samo , su ostarile pre vremena, odnosno pre gazde jer godinama naporno, tesko i mukotrpno rade.sir.jpg
Na njima je u svakoj pori zemlja.Sa upokojenjem vlasnika ruku , odlaze u zemlju. Majcicu zemlju. Zemlja zemlji. Ruke pune zemlje odlaze u zemlju. Prah prahu. Ljubav i tuga zajedno, onima koji su na zemlji. Da oplakuju te ruke, jer ih gore vise nema. Da se secaju srecnih trenutaka i neznog milovanja iako su spolja bile grube. Udisala sam i upijala tu dragocenu ljubav i ne znajuci. Bila obavijena velom ljubavi, a ne shvatajuci to. Mozda , niko na mom mestu ( bila sam klinka ) to ne bi mogao da shvati.Ko zna? Tada su me te obicne, jednostavne,iskrene,seljacke , ispucale ruke milovale, najneznije sto se na svetu moze, i spunile svu svojom neznoscu. Kad god se ,tih ruku setim, srce mi igra od radosti. I dalje trazim, tu i takvu ljubav.Celog zivota cu je traziti. Uvek kada odem u selo,osecam je.Ponovo i ponovo, potpuno istu, ogromnu, jednostavnu, lekovitu..Setim se svih meni dragih ljudi, znanih i neznanih.Osetim da su tu, iako mnogi, odavno upokojeni.Tu oko mene , sa mnom i u meni.I zajedno setamo, krijemo se od kise i oluje,trazimo hladovinu, pijemo sa izvora, sa kladenaca.Uzivamo u prvim jutarnjim zracima sunca, blejanju, lajanju, mjaukanju, kokodakanju, zujanju pcela, rominjanju kise.. svemu sto je cinilo zivot.Jedino na njivama i oranicama,livadama i pasnjacima prasnjavim drumovima i puteljcima, zuboru potocica i reka osecam treperenje ljubavi . livada U vazduhu , vodi ,na deda kodinoj slamarici, u cica gradinom ambaru u stali u izi, kraj ognjista…I znate sta? Jedino sam tu srecna.Jedino sam tu covek.Ono sto treba da budem ja i svi mi.
I nisam se samo u mom selu sretala sa tim rukama. Godinama sam, gledala ruke nasih rudara. Jake, cvrste, ispucale. Snazne, a nezne. Crne od prasine i ulja , a lepe. Ruke koje kopaju,grade i mozda ,stidno miluju … Sa jamskom prasinom i raznim otrovima u porama. Tu prasinu, ce moji dragi borani, kada dodje vreme, odneti svako sa sobom u majcicu zemlju.
Te ruke su najlepse na svetu. One su temelj nasih zivota i na selu i u rudnicima.

Autor: Gordana

Opančići

Da li znate na koje opancice mislim ?

Ja sam u selu videla , kako izgledaju „svinjski“ opanci. Da , to su opanci napravljeni od svinjske koze. Koja nije nesto posebno preradjivana,pa je bila mnooogo cvrsta, kruta i tvrda. Moji su, u selu , to nosili. Zapravo , to im je bila koliko ja znam, prva obuca. A mnogim mojim precima, verovatno i jedina. Probala sam ih i ja. Malo su me u pocetku zuljali, ali sam , jos tada bila uporna i na kraju sam ih savladala.Cesto sam trpela bol, kipteci od besa, ( u sebi ) sto se pretvaram. Ali kao i svaka klinka ,morala sam to da prodjem. To znaci , prestalo je sa zuljanjem .A , ja sam se ,noseci ih na nejakim decjim nozicama, sa njima verala po brdascima, preskakala reke ( kojih u mom selu ima cetiri ),po plastovima sena , penjala na dudinke… Naravno , da sam mnogo puta “ ljosnula “ na zemlju. „Ljosnula“ i cutala, a sada cu, prvi put da priznam zasto. Zato sto, sam bila omiljena licnost, u selu i kod mojih rodjaka. Svi su me voleli, mazili , cuvali , sve mi pokazivali i davali. Ja sam bila njihovo “ cudo, malo cudo „, njihova rodjaka iz grada. Siroti moji rodjaci, mislili su da je privilegija ziveti u gradu, ne shvatajuci, koliko bogatsvo, imaju oni na selu. Valjda ono, tudje je uvek sladje.Nisu dugo znali da moja decja dusica , cezne za sirokim, mirisnim poljima, za mirisom stale, blejanjem ovaca, kada se umorne vracaju sa pase, za igrom leptira, za budjenjem sa prvim jutarnjim zracima koji miluju po licu,za nasladjivanjem sa krupnim dudinkama na samom stablu. Jer nema drazi ,ako ti ih neko ubere. Najsladje je , kada se popnes na dudinku i beres sam i jedes, a izmazan si od uveta do uveta.Oni , naravno, nikada nisu ocekivali, da njihova prinzeca ima trenutke slabosti. I tako su i ne znajuci „iskolovali“, odnosno, ocelicili svoju princezu. Samo da se zna, nikada nisam bila razmazena.Mazena da, razmazena nikako. Onda sam jednog lepog suncanog dana, setala sa mamom prema zgradi opstine.Tada su u ulici koja vodi do opstine , sa obe strane bile kuce. E pa, sa leve strane je bio jedan cika opancar.

Stari deo Bora,očuvani deo...

Stari deo Bora,očuvani deo...

Njegov ducan opancarski, za mene je bio cudo. Unutra je prvo, lepo mirisalo. Zatim, bilo je svega i svacega. Polunove cipele popravljene, koje cekaju na polici svog gazdu. Uvek sam se pitala , da li im je dosadno na polici, ili su radosne sto mogu da odmore jos malo. Zatim one jadne, rasivene, odlepljene, koje je tek trebalo srediti. Elem, od svih njih su odmah privlacili pogled opancici.I to ne bilo kakvi.Ne opancici od svinjske koze, kakve sam u selu videla. I ovi su od koze, ali kakve.I ima ravnih , ali…ima i sa malom potpeticom. A ima ih i koje lice na sandale. Ma da biras. Prosto nisam znala, koje su najlepse. Svaki par je bio lep za sebe. Moja draga majcica mi je uvek kupovala lepe stvari. A ozbiljni i najmirniji tata na svetu, je izbor njoj prepustio.Tako se i tada najlepsi par opancica,nasao na mojim nozicama. Tankim decjim nozicama, koje tada, ni izdaleka nisu licile na noge devojke.Ali ruznih pacica, ima svuda, a i lepih labudova. I tako sam ja presrecna izasla iz opancareve radnjice. Ma, niko sa mnom tada nije mogao da se meri. Jok, niko garantujem. I onda su malu plavu glavicu, sa najlepsim opancicima odveli u selo. Tamo odusevljenje. Pravo iskreno. Njihova princeza ima nove, lepe, dotad veoma retko vidjene opancice. Opanci Moja sreca je bila u slobodi, koju su mi otac i majka dali. A to je, da se bas nisu mnogo opterecivali ,ako sam se malo isprljala. Nisam morala nigde , da sedim ukoceno i glumim lepo vaspitanje. Tako je princezica imala dozvolu i slobodu, da svoje prve i najlepse opancice da svim sestrama i susedicama da probaju. A pokusavala su i neka braca da ih probaju. Naravno da smo ih vrlo brzo izarcili, ali mi to nije smetalo. Zato sto su svi bili srecni,a i ja sa njima. Nije bilo zavisti. Jedni drugima smo davali nesebicno sve sto imamo. I radovali se tudjoj sreci i radosti.

Cesto se setim tih dana. Ranije mi je bilo lakse, dok je nesto vise postojalo u toj ulici. A danas, na zalost, samo dve-tri kucice, sa desne strane ulice. Vise se ne secam u kojoj kucici je bila opancarska radnja. Ali kad prodjem osetim miris koze, lepka , konca, vidim to priguseno svetlo ( jer nikad nije bilo dovoljno svetla u toj radnjici) i vidim, moje prve najlepse opancice. Jos uvek su tu. Eno ih tamo u izlogu,na drugoj polici u sredini. Ono sto me i danas cini srecnom to su dve stvari. Prvo , moja radost , sto su mi napravili , u selu,moje prve „svinjske opanke“. Drugo, lica mojih seljacica,obasjana radoscu, sto im dajem da nose opancice iz grada. Kada se osvrnem ( naravno iza sebe, jer se ne mogu osvrtati ispred ), i prisetim svog zivota, zaista sam imala bajkovito detinjstvo. I punim srcem prenosim ovu sliku, da vas makar malo, razveseli ako moze. Ili seti nekih vasih lepih trenutaka. A sve zajedno da vrati, makar na trenutak u ulicu naseg lepog grada,gde je bila mala, bajkovita opancarska radnja.

Autor: Gordana

Vojska i kaldrma

Ja upravo imam veliku inspiraciju .Gledala sam nove i stare fotografije našeg grada.Prosto se pitam, kakva je to duša mogla da uništi svu lepotu, koju jedno vreme nosi? Šta nam je ostalo od starog grada, od njegovog izgleda?Glavna ulica koja nosi naziv Moše Pijade,

ulica Moše Pijade

ako nije u medjuvremenu promenjen naziv, je bila sva u kaldrmi. Toga se sećam . Prolazili su tom ulicom vojnici. Lepi , mladi , ozbiljni , ponosni što su vojnici. A tada je moj ,ujka Dule bio u vojsci. Ja , imala običaj, da kada vojnici prolaze, pitam nekog od njih , da li znaju gde je moj ujka ?

Ponekad bih pitala, ponekad bih samo molila da ga pozdrave. Tačno znam, ne treba ni oči da sklopim, da bih se setila gde sam stajala. Preko puta samoposluge na II km. U senci jednog lepog drveta. Za mene je to bilo nesto veliko i časno.Imam ujaka u vojsci.Prosto je moja mala plava glavica , sa velikom mašnom u kosi (obaveznom, valjda su tako lakše mogli da me vide , gde god da sam, i poznaju po boji mašne ) , treperila kada vojnici prolaze. Znam ja , da je tamo negde moj kuka Dule ( tako sam ga tada zvala ) , ovako lep vojnik.I hrabar. I ako ja mašem ovim vojnicima, to će i on da vidi. Mislila sam da mašem njemu.

Ako se njima smejem ( a zašto i ne bih ) , osmesi lete visoko preko neba , do njega. A poljupci otrgnuti sa moje ručice, lepe se na njegove umorne obraze. Na slikama je bio lep.Miran i opušten, a veliki i hrabar. I znala sam da je tamo negde daleko, otišo da nas čuva. Ja mirno spavam. Zaista i jesam mirno spavala. Njegovo pismo je bio dogadjaj. Ni sama tada, nisam shvatala, zašto sam bila toliko srećna. Sada , kada su došla neka druga olujna vremena, kada je vojnik jednako ubica, jednako narkoman, jednako siledžija, jednako agresor, jednako dobra lova… Sada mi ostaje samo, da se sećam tih sličica iz mog srećnog detinjstva. Ostaje mi da ih zapišem, iznesem iz srca na videlo dana, naravno sačuvam za svoje unuke. Jer ne znam , šta ću moći drugo da im poklonim. Idu još teža , bojim se vremena , od ovih sada.

Autor: Gordana